Da obitelji, po životu u molitvi i ljubavi, postaju sve više „škole istinskoga ljudskog rasta“.

Da se svećenici po jednostavnosti i poniznosti svojeg života djelatno sužive s najsiromašnijima. 

Siromaštvo je za Kristove učenike prije svega poziv da slijedimo Isusa siromašna. To znači ići za njim i uz njega, putem koji vodi do blaženstva kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 5, 3; Lk 6, 20). Biti siromašan znači imati ponizno srce koje zna prihvatiti vlastito stanje ograničena i grešna stvorenja, da bismo pobijedili napast svemoći, koja nas zavarava da smo besmrtni.
U svojoj enciklici Laudato si Sveti Otac podsjeća nas na jednostavnu i veliku istinu: „Mi nismo Bog. “Poniznost je zato i poštenje prema samomu sebi, osjećaj za vlastitu mjeru, spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti. Kada prihvatimo tu istinu, tada dopuštamo da nas božanska milost preobrazi.
Svećenikov jednostavan način života, uvijek dostupan, predstavlja ga kao nekoga tko je vjerodostojan u očima ljudi. Takav služi životu,hoda srcem i brzinom siromašnih. Istina, svećenici nisu posvećeni da budu „superheroji“, ali su pozvani da budu gostoljubivi, umjereni, uljudni, strpljivi i dobra srca. To je „osnovna gramatika“ Kristova službenika, kaže Sveti Otac.