Piše dr. sc. Snježana Mališa

Nemoguće je govoriti o misijskoj djelatnosti Crkve bez poznavanja dokumenta Ad gentes (1965.), kao i Evangelii nuntiandi (1975.), koji podsjeća cijelu Crkvu na njezino misijsko poslanje, a onda i Redemptoris missio (1990.), koji govori o „o trajnoj  valjanosti misijskog poslanja“  ili, još preciznije, o hitnosti misijskog djelovanja. Nakon postsaborskog oduševljenja i zaleta primjećuje se određeni umor i uspavanost, pa se govori o „zvonu na uzbunu“ ili „pozivu“, pa čak i „kriku“, čija bi jeka trebala razbuditi kršćane iz „misijske uspavanosti“ i potaknuti ih na obnovljenu revnost u naviještanju kraljevstva Božjega (usp. Jelenić, 1991.). 

Piše dr. sc. Snježana Mališa

Kršćani trebaju naviještati, trebaju živjeti na drugačiji način u odnosu na suvremene trendove u društvu, trebaju živjeti u punini svoj poziv navjestitelja i širitelja Radosne vijesti, trebaju postati svjedoci i graditelji boljeg svijeta. Svijeta koji je u službi čovjeka i njegova autentična dostojanstva. Dostojanstva koje se poštuje u svim dijelovima svijeta i u svim dimenzijama suvremenog društva. Ta uloga svakog kršćanina proizlazi iz pologa vjere, tj. skupa svih božanskih istina koje su nam objavljene radi našega spasenja.

 Piše dr. sc. Snježana Mališa

Dokument Drugoga vatikanskog sabora Gaudium et spes donosi: „Crkva, naime, treba učiniti prisutnim i takoreći vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenog Sina time što se pod vodstvom Duha Svetoga neprekidno obnavlja i čisti. To se postiže ponajprije svjedočenjem žive i zrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno proniknuti teškoće te ih prevladati: Divno svjedočanstvo takve vjere davali su i daju mnogobrojni mučenici.