Piše dr. Milan Šimunović
 
Svaki se čovjek, prije ili kasnije, suočava sa životnim nevoljama, sve dotle da si postavlja pitanje kako izići na kraj sa svojim životom. Ništa čudno ako se to događa i samomu vjerniku, pritisnutu nekim bolnim trenutcima. Pa to se dogodilo i Isusu u Getsemanskom vrtu, pa je Ocu postavio pitanje o razlogu svoje napuštenosti. Dakako, odmah se prepustio volji Božjoj i pobijedio je strah i samu smrt. Ipak, nije isključeno da nemalen broj vjernika zaključi: "Pa on je bio Bogočovjek, imao je drugačiju svijest o Božjoj blizini, a ja sam samo čovjek!" I još kada pratimo sva ova nacionalna i svjetska komešanja, ratove, izbjeglištva milijuna ljudi, pa onda sve ovo "žutilo" i "crnilo" koje se prolijeva u medijskom svijetu i u međuljudskim odnosima i uslijed ideoloških sukoba, sve dotle da se u političkom miljeu stvara mentalitet gotovo nepodnošljive nesnošljivosti, što se prelijeva u redoviti život ljudi! Sve na kraju povećava životne nevolje i stvara nesigurnost, sve dotle da se obični čovjek pita gdje je tomu kraj!

Piše dr. Milan Šimunović
 
Oni koji malo dublje promišljaju o pitanju Boga, posebno na europskoj razini, upućuju na zaključak da se gotovo svi ljudski problemi mogu svesti na jedan, a to je zaboravljanje Boga ili njegovo potiskivanje na "margine života". Uza sve poštovanje onih koji ne vjeruju, ipak je činjenica da sve većim isključenjem Boga iz obzorja života još više rastu egoizam, nepravda, osamljenost, sve dotle da su ljudi podjeljeniji ili barem zbunjeniji. Stoga se postavlja pitanje koliko se pomaže čovjeku ako mu se nameće mišljenje da je Bog zaprjeka na putu njegova rasta, što nalazi plodno tlo kod onih kojima vjera nije postala osoban stav, koji nemaju jako iskustvo vjere. Stoga će kršćani ubuduće trebati više voditi računa o okruženjima, koja bitno utječu na opredjeljenje za ili protiv Boga.

Piše dr. Milan Šimunović
 
U Crkvi u Europi već se dvadesetak godina čuju sve otvorenija pitanja o tome je li današnja župna zajednica, koja bi trebala svjedočiti o Božjoj prisutnosti u svijetu, u stanju prihvatiti "misionarsko obraćenje", odnosno novu evangelizaciju? Naime, postoji bojazan da ona na neki način ostane zarobljenicom dviju tendencija, međusobno djelomično suprotnima, ali objema vrlo malo otvorenima misionarstvu. A to znači da ostane usredotočena na samu sebe, u zadovoljstvu "nalaženja zajedno", ili da se pomiri s time da samo "dijeli sakramente", pretpostavljajući da je samo po sebi razumljivo da oni koji ih traže imaju vjeru, dok je ustvari ona često gotovo sasvim odsutna.