Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Alfonz Pacheco i drugovi u zajedničkoj brizi za širenje „radosne vijesti“  

Objavljeno | 12.9.2016.

Piše: vlč. Odilon Singbo

Alfonz Pacheco rođen je 1549. u Minayi, u Španjolskoj. Potjecao je iz jedne od najstarijih plemićkih obitelji Kastilje. Isusovačku gimnaziju pohađao je u Belmontu. U novicijat Družbe Isusove stupio je 1567. u Villarejo de Fuentesu. Studirao je u Alcalá de Henaresu, a već je za vrijeme studija žarko želio otići u misije u Japan, ali poglavari tada nisu prihvatili njegovu molbu, jer su ga kanili poslati u druge službe u Europi.


O. Alessandro Valignano, misionar u Indiji, došao je 1574. u Alcalá de Henares tražiti misionara za misije na Dalekom istoku. Alfonz je ponovno očitovao svoju želju za odlaskom u misije, želeći nasljedovati velikoga isusovačkog misionara sv. Franju Ksaverskoga. Njegovu molbu provincijal je ponovno odbio. O. Valignano ga je ipak i dalje imao na umu, iako nije mogao promijeniti odluku provincijala. Bolest koja je pogodila jednog subrata koji se spremao za odlazak na Daleki istok bila je prigoda da o. Valignano odmah piše provincijskoj upravi u Toledu, tražeći zamjenu za bolesnog brata i pritom posebno spomenuvši Alfonza Pachecoa kao prikladna kandidata. Provincijal je, stoga, povukao svoju prethodnu odluku i rado poslao Alfonza u misije, smatrajući da je to Božja volja.
Alfonz je stigao u Gou, u Indiju, u rujnu 1574. te je imenovan za pomoćnika rektora u isusovačkom kolegiju. Tu službu je vršio tri godine, a kasnije je obnašao službu pomoćnika provincijala. Pozvan je u Europu 1578. te je bio zadužen za skrb za misije u Goi i za pripremanje novih misionara za to područje, koje je oskudijevalo misionarima. Dvije godine kasnije opet se vratio u Gou, s trinaest novih misionara, od kojih je jedan bio o. Antun Francisco. O. Pacheco je imenovan upraviteljem misije Salcete, gdje ga je 1583. zamijenio o. Acquaviva.
Alfonzov život i želja za misijama jasan je znak da Bog uvijek pronađe putove za ispunjenje plemenitih ciljeva posebno kad se odnosi na širenje njegove radosne vijesti. Ustrajnost u molitvi i predanost u Božju volju omogućile su mu da ostvari svoje misijsko poslanje.
Drugi misionar kojeg valja ovdje isto istaknuti već je spomenuti Antun Francisco, posebno zbog njegove povezanosti s Alfonzom. On je jedan od onih kojima je Alfonz želio predati baklju misijskog djelovanja. O. Francisco je bio Portugalac, rođen 1553. u Coimbri, gdje je i pohađao poznato sveučilište. Mučeništvo o. Ignacija de Azevede i njegovih drugova godine 1570. toliko je utjecalo na njega da je 1571. ušao u Družbu Isusovu. Kasnije je pod utjecajem i na prijedlog o. Alfonza otišao u misije. Stigao je u Gou s o. Pachecom 1581. i nastavio studirati teologiju u Kolegiju svetog Pavla. Zaređen je za svećenika 1582. Djelovao je u Goi i u Orlimu. No njegov misijski rad trajao je samo nekoliko mjeseci.
Pet isusovaca misionara okupili su se u srpnju 1583. u misiji Orlim, zajedno s još nekoliko kršćana, s namjerom da se upute u mjesto Cuncolim, gdje su namjeravali podići križ i odrediti mjesto za gradnju crkve. Kad su 25. srpnja bili u Cuncolimu, na njih su mačevima, kopljima i drugim oružjem nasrnuli domaći ljudi nekršćani, smatrajući misionare i kršćane neprijateljima koji ne poštuju njihove pagode.
Prvi je ubijen o. Acquaviva, zatim oci Berno i Arunha. Kad su o. Alfonzu kopljem proboli prsa i raširili mu ruke u obliku križa, on je usrdno molio: „Gospodine, i tebe su proboli kopljem zbog mene. Molim te da oprostiš onima koji su me ranili i pošalji im druge misionare da ih vode u nebo!“ Dok se molio, još su mu kopljem proboli grlo i o. Pacheco je umro izgovarajući Isusovo ime.
Poslije njega je ubijen i o. Francisco. Tijelo su mu izranili udarcima strjelica, a mačem rasjekli glavu. Uz pet isusovaca, ubijen je i Portugalac Goncalo Rodrigues i 14 domaćih kršćana.
Svih pet spomenutih isusovaca bili su u dobi između 30 i 35 godina. Njihova tijela su bačena u bunar te nakon pronalaska prenesena u Gou. Papa Lav XIII. proglasio ih je blaženima 2. travnja 1893. godine.
Svjedočanstvo tih misionara poziva nas da, poput njih, živimo svoju vjeru sa žarom i pouzdanjem. Kao i u njihovo vrijeme, tako i danas, mnogi misionari trpe sličnu sudbinu, ne bojeći se stradanja, progona i smrti. Zahvaljujmo Bogu na njihovoj hrabrosti i „ludosti“ radi ostvarenja kraljevstva Božjega! Neka nam njihova ustrajnost bude i dalje poticaj za dosljedno življenje vjere unatoč svemu!
 


Povratak