Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Assalam Aleikum  

Objavljeno | 13.1.2016.

Piše vlč. Antun Štefan
 
Ovo je jedna istinita priča o misionarkama. Događa se u gradu Abéché, na istoku Čada, u ''Dječjem selu Bakan Assalam'', (u prijevodu mjesto mira), za Božić 1979. Sve počinje u dvorištu, u sjeni velikih eukaliptusa vretenastih krošnji, u kojem se igraju djeca. Odjednom, sva preplašena, djeca dotrče do s. Margarete, vičući: ''Došli su vojnici! Došli su vojnici!'' No, idimo redom.

Bakan Assalam je ime dječjeg sela u kojem se nalazi 80-tero ostavljene djece, djece siromašnih roditelja, i djece čiji su roditelji umrli ili ubijeni. Bakan Assalam im je jedini dom. Ima tu i beba tek rođenih. Dječje selo osnovala je s. Margareta, koja ga vodi zajedno sa svojim suradnicama i ženama iz naroda. Toga dana jedan im je muškarac u svojim rukama donio bebu zamotanu u domaće platno. Objasnio im je da mu je žena umrla pri porodu i da ne zna kamo s njim, pa ga je donio njima. Svomu sinu dao je ime Jusuf. Maleni ima tek 1700 grama.
S. Margareta ga je uzela u svoje ruke i rekla ocu na arapskom, da njihovo ''dječje selo'' postoji zato jer vjeruju u Krista i u njegovu ljubav prema svim ljudima, i da će se pobrinuti za malog Jusufa kao da je njezino vlastito dijete.
Prije nekoliko mjeseci u zemlji je započeo rat. Svi su napuštali ognjišta, bježali u logore, ili odlazili u izbjeglištvo. S. Margareta i njezine suradnice nisu imale kamo s djecom te su ostale u selu. Nitko ih nije htio. Ratne strahote bile su nepodnošljive. Bilo je mnogo mrtvih, i samo čudom nitko iz njihovoga malog sela nije stradao. Sve veze s gradom bile su prekinute, dostava namirnica i ostaloga za živjeti više nije funkcionirala. Dalje se doista nije moglo. Zapad je doduše slao kamione hrane, odjeće i opreme za selo, ali to nikad nije stizalo do njih jer su neprijateljski vojnici sve krali i sebi uzimali. Bilo je preteško. No, nada umire posljednja! U selu je ostalo tek šesnaest djevojčica i dječaka siročadi, koji nisu imali kamo.
Prije objeda toga dana s. Margareta pročitala je stihove iz Psalma 33,18-19: ''Oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi.'' Objasnila je djeci da je Isus dobar i da će se sigurno pobrinuti za njih. Molitvu je ovako završila: ''Gospodine, hvala ti što smo i danas imali nešto za pojesti, ali Ti znaš, sutra je Božić, pomozi nam da imamo i malo mesa!'' Svi su bili iznenađeni, ali su šutjeli. Objed je završio i djeca su se otišla igrati u dvorište. Kad odjednom dotrče, sva preplašena, vičući: „Došli su vojnici! Došli su vojnici!“ Otvaraju se vrata i vojni komandant vikne: ''Assalam Aleikum, Aleikum Assalam"! "Što se ovdje događa? Tko ste vi? Tko su ta djeca?" – postavlja pitanja grubim glasom. "Mi smo misionarke i brinemo se za ovu siročad" – odgovori mu s. Margareta mirnim glasom. „Zašto to radite?“ – pita ih on na arapskom. „Zato jer smo mi Službenice Božje i svih ljudi“ – odgovara mu s. Margareta. Zatim su izišli i otišli u grad. Na veliko iznenađenje sviju, te iste večeri oni su se vratili. Ovaj put s velikim kamionom punim robe. Bilo je tu riže, šećera, brašna, ulja, biskvita i drugih živežnih namirnica, pa čak i švicarskog sira. I dok su vojnici to iskrcavali, vojni komandant se približi s. Margareti i pruži joj kuvertu, govoreći: „Ovo je da možete djeci kupiti meso. Ovo su skupili moji vojnici. Sretan vam Božić!“ Okrenuo se, i otišao. S. Margareta, sva potresena, okrenula se djeci i rekla im sa suzama u očima: „Vidite, djeco moja, Isus nikada ne zaboravlja svojih siromaha. On ima veliko srce prema svima!“
Dragi naši čitatelji, dragi prijatelji misija, ovo je još jedna od istinitih božićnih priča o Malom Isusu, ovaj put iz ''dječjeg sela'' u afričkoj državi Čad. Dogodilo se to daleke 1979. godine.
 


Povratak