Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

"Mali, budi dobar i bit ćeš najbolji misionar!"  

Objavljeno | 5.6.2015.

Piše vlč. Antun Štefan

Događaj Duhova svima nam je poznat. Apostoli su, zajedno sa ženama i majkom Isusovom, primili Duha Svetoga. Nakon toga su okupljenim ljudima u Jeruzalemu započeli svjedočiti i propovijedati Isusa. Ljudi su bili oduševljeni. Rodila se prva zajednica Isusovih vjernika – Crkva. Jedan od znakova njihove vjere bilo je zajedništvo: ''Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama'' (Dj 2, 42).

U posljednjem vremenu u tijeku je osnivanje župnih misijskih zajednica diljem naših biskupija te formiranje njihovih animatora. Tako smo nedavno zbog toga mi iz Nacionalnog ureda Papinskih misijskih djela bili u Šibeniku i Zadru. A dok smo mi bili u Zadru, održavao se sličan susret i u Rijeci, za Riječku metropoliju. Zašto vam o tomu pišem? Iz jednostavnog razloga jer su se i u tim biskupijama tada događali Duhovi. Svugdje smo osjetili poziv na zajedništvo u misijskom djelovanju. Misijsko djelo je zajedničko djelo Crkve, zajednice Isusovih vjernika. Crkva bez zajedništva ne postoji!
Da bih prispodobio na što bi trebalo pripaziti kad je o zajedništvu riječ, upotrijebit ću jednu sliku iz moje Afrike, crne i lijepe. Naime u Beninu postoji priča koja govori kako je jedan kralj, da bi svoje ljude pozvao na zajedništvo, dao prisutnima posebnu posudu, koja je bila izbušena na puno mjesta, na onoliko koliko ih je bilo u kraljevstvu. U nju je htio nalijevati vodu, a oni su ju trebali zadržati. Da bi u tomu uspjeli, trebali su zatvoriti sve rupe na njoj. I svi su priskočili i trudili se da to učine, i to složno, zajedničkim snagama i s puno kreativnosti, različiti jedni od drugih, spretniji i manje spretni, ali svi potrebni jedni drugima. Nitko nije smio nedostajati! I zajedno su uspjeli. Ubuduće su znali da moraju biti zajedno, da nema nepotrebnih i nesposobnih, da se samo zajedničkim snagama uspijeva. Kad se bratska srca slože, sve se može, zar ne? I u Beninu, baš kao i svugdje po svijetu. I kod nas, dragi moji! Takvo što nam je naročito potrebno!
Vraćam se u Zadar. Pri kraju susreta jedan je mali dotrčao k meni i rekao mi tako da su ga i drugi čuli: "Velečasni, ja bih htio ići u misije, ali ne znam govoriti ni jedan jezik!" Bio sam oduševljen i odgovorio mu da se ne treba bojati ići u misije, jer govori jezik koji tamo sigurno razumiju, a to je jezik dobrote. Samo neka i dalje ostane tako dobar i svi će ga razumijeti. Odskakutao je s osmijehom na licu. Da, dragi moji, jedna od temeljnih crta zajedništva je zasigurno dobrota. Trebaju nam ''dobri ljudi'', kako pjeva naš Gibonni. Malomu sam na kraju rekao: "Mali, budi dobar i bit ćeš najbolji misionar!"


Povratak