vatikan.va hbk.hr PMD

Misijska duhovnost  

Dajte nam pravog Isusa

Piše vlč. Antun Štefan

Kao temu za posljednji uvodnik u ovoj kalendarskoj godini izabrao sam nešto neobično. Pisat ću o opasnosti od „evanđelja blagostanja“. O toj opasnosti govorili su afrički biskupi na nedavnoj Sinodi o mladima u Rimu. Radi se o krivu shvaćanju vjere i misijske djelatnosti Crkve, odnosno sadržaja vjere i misija.
I papa Franjo već je u nekoliko navrata upozorio na „teologiju blagostanja“, ustvrdivši da njezini pristaše nemaju „sućuti prema siromašnima“ i njihovu nevolju vide kao znak Božje odbačenosti.
Riječ je dakle o tzv. „nauku“ koji tvrdi da su zdravlje i novac posljedica Božje naklonosti prema čovjeku te da čovjeku koji poštuje Božji zakon sve uspijeva u materijalnom smislu.
Na krilima masmedija takvo krivo shvaćanje vjere i misija, tj. propovijedanje „evanđelja blagostanja“, širi se preko SAD-a i Europe po misijskim zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike. I naša domaća Crkva boluje od toga duhovnog sindroma.
Kada kod nas govorimo o Crkvi i o misijama, više ne pomišljamo najprije na naviještanje evanđelja, jer je priča o naviještanju, odnosno o  evangelizaciji i vjeronauku, nezanimljiva. Više nas zanimaju „konkretne“ stvari, ono što Crkva (g)radi.
To je duhovni sindrom, dakle bolesno stanje koje se događa kad smo opsjednuti nabrajanjem misijskih i inih karitativnih projekata, uspjeha, crkvenih medija, izgrađenih crkvi, škola i bolnica, bunara i svih drugih „konkretnih“ stvari. Takva duhovna bolest vrlo je opasna, jer sve ono što se ne objavi na naslovnicama katoličkih mreža i pred mikrofonom, o čemu se ne raspravlja za okruglim stolovima, o čemu se ne piše u novinama i na portalima, sve što nije volontiranje, čega nema na fotografijama i što nije novac – ništa ne vrijedi. To nije evanđelje!
Afrički biskupi poručuju nam da im ne treba „evanđelje blagostanja“. Mole nas da im damo pravog Isusa, podsjećajući nas da je sve počelo u siromaštvu i malenosti betlehemske štalice. Poručuju nam da je Dijete iz betlehemske štalice jedino što žele za Božić i Novu godinu. Oni žele pravoga, siromašnoga, betlehemskog Isusa.
Takva, pravog Isusa i ja svima nama želim.
 
Sretan Božić i Nova godina!
 

Objavljeno | 1.12.2018.

Pročitaj više


Ja svoju Crkvu volim

Piše vlč. Antun Štefan

Krštenjem u rijeci Jordanu započeo je život „Isusa odrasloga“, početak njegova javnog života. Međutim postoje i drugi počeci u njegovu životu, drugačiji, i mlađi i stariji.
Da ne idem predaleko, prisjetimo se Marijina 'da', pa Betlehema i prikazanja. Tu je i njegov Egipat, o kojem ništa ne znamo. Sve su to njegovi počeci. A ono što je tajanstveno jest odgovor na pitanje: Što je s onime između toga? Evanđelje je još opisalo Isusa tinejdžera. I poslije ništa. Sve do krštenja. Ništa. Apsolutna šutnja. Isus je, jednostavno, nestao s pozornice. O gotovo tridesetak godina ništa. Onda dolazi krštenje i tri godine intenzivna hodanja Palestinom – čineći dobro svakomu, služeći Ocu i ljudima.
Istina, ono što je zapisano dovoljno je da vjerujemo i da imamo život vječni (Iv 20, 31), no sveti apostol Ivan prije toga će napisati da „ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale“ (Iv 21, 25). Postoje dakle još neispisane Isusove knjige. Knjige naših života!
Svatko od nas je ta nedovršena Isusova knjiga. Mogli bismo ju još nazvati neispričana i nepročitana priča! I tako – knjiga do knjige, biblioteka, tijelo Kristovo, živa Crkva!
Mala Terezija, zaštitnica misija, prelijepo je govorila o njoj: „Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima srce i da to srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv!”
Ja još uvijek vjerujem u takvu – jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu! Ja joj vjerujem, jer ja svoju Crkvu, jednostavno – volim!
 

Objavljeno | 1.10.2018.

Pročitaj više


Sveti naši misionari i misionarke

Piše vlč. Antun Štefan

Genoveva je spasila Pariz, Martin je podijelio svoj kaput, Vinko Paulski je zbrinjavao zanemarenu djecu. Svatko na svoj način i u svoje vrijeme. Oni su naši svetci. Tko to još nije tražio od svete Rite da mu pomogne izliječiti prijatelja ili bolesno dijete, od sv. Terezije od Djeteta Isusa da pronađe posao ili da položi ispit, svetu Tereziju iz Avile, koja je znala ući u veliku intimu s Gospodinom, da nas pouči kako imati isto iskustvo, svetog Pavla za hrabrost i smjelost, jer je bio nevjerojatan misionar!?
A što moliti naše svete misionare!? I naši su misionari sveti ljudi koji su sebe potpuno predali Bogu i ljudima i koji pokazuju da u životu nisu bitni ni čast ni uspjeh, već samo ljubav i služenje drugima. Oni su stavili evanđelje na prvo mjesto u svojem životu. Zato se njima trebamo moliti da nas zagovaraju. I premda i dalje imaju mane i grijehe, oni žive u velikoj milosti božjoj, puni predanja i zanosa. Moliti se njima znači moliti se onomu kojega strastveno vole. Bog dozvoljava da nam oni budu pristupačniji od njega samoga jer su njegovi najbolji prijatelji.
Molimo se za njihovu zaštitu, pomoć, podršku, razlučivanje u životu, ljubav za Boga, za Crkvu, za ljude. Molimo za njihovu jednostavnost, veliku slobodu i radost. Molimo ih da imamo hrabrost za sijanje, a ne za „pastoral čuvanja“ (papa Franjo). Molimo ih za milost da budemo spremni zaprljati ruke da bismo oslobodili povjereni nam narod i vodili ga putem svjetla. Sveti naši misionari i misionarke, molite za nas!
 

Objavljeno | 1.9.2018.

Pročitaj više


Povratak