Piše don Boris Dabo

„Oče, evo nas, i mi ćemo biti misionari zajedno s vama!“ Tako su govorili s entuzijazmom naši prijatelji dok su se iskrcavali iz auta kojim smo ih bili dovezli od rijeke Zambezija, koju su prešli čamcima, i dok su ulazili u kuću koju smo im pripremili za smještaj u misiji u sljedećem tjednu, koji će provesti s nama. Došlo ih je u prvoj skupini 15 muškaraca i žena iz grada Livingstonea, koji je središte naše biskupije, u nedjelju 5. svibnja. Druga skupina, od njih 30, dolazi u srijedu, a onda dolaze još tri mlada svećenika. Dvojica su iz Zambije, otac Mukubesa, iz susjedne Župe Sioma, i otac Ignazio Muyunda, iz susjedne Biskupije Mongu, a treći je iz Nigerije, no u službi je u Biskupiji Livingstone. Tad će ekipa biti potpuna!
Prva skupina, oni koji su stigli u nedjelju, već su sljedećeg jutra počeli svoj misijski rad tako što su u pet sati ujutro, još za mraka, u kući gdje su bili smješteni, a to je naša župna kuća, koju smo im cijelu dali na korištenje, počeli molitvu. Ta se molitva čula po čitavoj misiji jer je bilo pjesme i glasne molitve (i mene je probudila), a trajala je više od jednog sata. Nisam se začudio, poznati su mi još od prije nekoliko godina, dok su sudjelovali u evangelizaciji u tada novoj misiji, Nawindi.

 

Piše don Dražan Klapež

Svako dijete ima pravo na radosno djetinjstvo i školovanje. Srce me boli zbog činjenice da u 21. stoljeću postoje dijelovi svijeta gdje djeca to nemaju. Tako je, nažalost, i ovdje u Tanzaniji. I još kad su k tomu gladna i bolesna, nema strašnijega. Svakodnevica je te djece teška i u potpunosti drugačija nego u nekim drugim dijelovima svijeta.
Mnoga se djeca bude već u ranu zoru i putuju u udaljenu školu da bi došla na vrijeme na nastavu. Satima pješače do škole. Put nije lagan, a prijevoza nema. Mnoga ne doručkuju, jer rano ustaju, a mnogane doručkuju zato jer nemaju što. Tako su djeca cijeli dan, od rane zore do kasnog popodneva, u školi s praznim trbuščićem i zbog toga često padaju u nesvijest.
Tako su nedavno u Luhindu, uosnovnoj školi, malu Masajku iz trećeg razreda, koja je pala u nesvijest, morali prebaciti motociklom u ambulantu.
Učitelji su najprije posumnjali da je dijete bolesno, da ima malariju, ali liječničkim pregledom utvrđeno je da je uzrok bio – glad.
Tužno je to. Pretužno.

Piše s. Celestina Gavrić

Već sam nekoliko puta u svojim pismima spomenula da smatram da je Island zemlja prve evangelizacije i da naš biskup mons. David Tencer tako pristupa ljudima koji živi na našem području.
Kako i gdje to vidimo? „Razvoj“ i „napredak“ stigli su dotle da u većini škola na Islandu nema više religijskog odgoja. Prije je postojao vjeronauk protestantske zajednice, koji je bio u školama sve do početka ovog stoljeća. A ima li uopće još nešto od vjerskoga? Postoji, ali ne više vjeronauk, nego općenito upoznavanje različitih religija. I djecu se uči da sve to ima posve istu vrijednost.
Pa zar nije bilo isto tako i u propalome Rimskom Carstvu? Samo što su oni još imali „božanskog cara“, a mi imamo „ravnopravnost“, „poštovanje svačijeg prava“, „poštovanje osobnog opredjeljenja“ ili ono što zovemo „medijska podobnost“. Nema nikakve istine koja vrijedi za sve, nikakvih načela, nikakve čvrste obitelji. Sve to možeš sam odlučiti, sada i ovdje. A i zašto bi ti tko to trebao diktirati? Pa ti najbolje znaš! A zamislite, u dječjim vrtićima se kaže: „Mi ne smijemo s djecom pjevati pjesmicu u kojoj se spominje Isus.“ A da ne bude zabune – sve drugo smiju i mogu. Svi učitelji, božanstva i idoli dobrodošli su u školu, samo Isus ne. To je naša stvarnost ovdje na Islandu, i još da nismo misijska zemlja!?