Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Tanzanija - Molitva malene Reheme  

Objavljeno | 13.12.2020.

Pišu: Don Dražan Klapež i don Nikola Sarić

Kao i u cijeloj Africi, tako je i u Tanzaniji. Infrastruktura, a osobito ceste i povezanost gradova i sela veoma su loše. U vrijeme kišnog perioda mnoga su sela odsječena od gradova. Po statistici, od 88 200 kilometara cesta u Tanzaniji samo je 3704 kilometra asfaltirano.
Nama u Misiji Dakawi, koja ima oko 1150 kvadratnih kilometara, svi su putovi neasfaltirani. Tako kroz savanu i divljinu idemo i 42 kilometra do naših najudaljenijih filijala, kao što su filijale Kambala, Milama, Mabana…

Prije šest godina došla nam je u posjet skupina studenata i profesora iz Hrvatske. Odvezao sam ih jedno poslijepodne u obližnje selo Magogo, da vide život Masaja kod njihovih kolibica. Približavajući se njihovim kućicama, mala djeca, ugledavši auto, potrčala su prema nama. Svi su bili veseli i nasmijani jer su poznavali naš auto i mene, svojeg misionara. Znaju oni da se kod misionara uvijek nađe neki bombončić. Misionareva torbica sadrži uvijek nešto za malene! Među djecom koji su se tiskala oko nas bila je i mala Rehema Kaibai. Žene su znatiželjno izvirivale iz kolibica te nas veselo pozdravljale.
Pred kolibicama su sjedili stariji Masaji, sa svojim poglavicom Mandelom. Poglavica nas je uljudno pozdravio i ponudio da sjednemo na tepih ispleten od palmina lišća.
Dok smo razgovarali i pitali jedni druge o njihovu i našem životu, dotrčala je majka malene Reheme i sva zaplakana počela vikati da se Rehema onesvijestila.
Otrčao sam do kolibe, ušao i vidio djevojčicu na podu u nesvijesti. Uzeo sam ju u naručje i odnio prema našem autu. Majka i još dvije žene krenule su s nama, kao i nekoliko mladih Masaja. Našemu sam vozaču iz misije zapovjedio da malu Rehemu i njezine hitno odveze u najbliži zdravstveni centar u Dumilu. Krenuli su i nestali iz vidika ispod stabala akacije u savani.
Mi smo pak nastavili razgovarati s Masajima, ulazili smo u njihove kolibice, gledali gdje spavaju i kuhaju. Dan je išao kraju. Rumeno nebo i crveno sunce kroz krošnje akacije brzo se spuštalo i nestajalo. Zalaz sunca u Africi je prekrasan. Trebali smo krenuti natrag, no našeg auta nema.
I onda, u daljini, ugledali smo ga kako se približava. Ugledali smo vozača s dvojicom Masaja. Mala Rehema, s majkom i ženama, ostale su u bolnici. Rekoše mi da su doktori maloj Rehemi dijagnosticirali cerebralnu malariju. Ganuti, ukrcali smo se i krenuli natrag prema misiji. Ujutro su se gosti uputili autobusom prema Dar es Salaamu, na aerodrom, na put prema Hrvatskoj. A mala je Rehema te noći preminula. Tužno, veoma tužno.
Naš terenski auto nije uspio spasiti život maloj Rehemi, ali je uspio spasiti život drugim majkama i njihovoj djeci.
Prerana smrt male Reheme potresla nas je i potakla da sagradimo dispanzer s rodilištem i klinikom u njezinu selu Magogu, koji će uskoro biti otvoren.
Mi misionari nastavljamo i ostajemo s ovim siromašnim ljudima. Nastavljamo činiti što više možemo da im pomognemo u životu. A vi ste uvijek s nama.
Dosad ste nam puno pomogli. Hvala vam na dobroti. No dolazimo ponovno kucati na vrata vašeg srca i molimo da nam pomognete nabaviti auto. Trebamo ga, siromasi ga trebaju. Molimo vas uime siromašnih, gladnih, žednih i bolesnih naše Afrike. Posebno uime djece i njihovih majki. Molimo vas uime malene Reheme.
Ovim vas pismom molimo da nam pomognete nabaviti novi auto. Dobro znate da se danas bez njega ne može!
 


Povratak