Da se svećenici po jednostavnosti i poniznosti svojeg života djelatno sužive s najsiromašnijima. 

Siromaštvo je za Kristove učenike prije svega poziv da slijedimo Isusa siromašna. To znači ići za njim i uz njega, putem koji vodi do blaženstva kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 5, 3; Lk 6, 20). Biti siromašan znači imati ponizno srce koje zna prihvatiti vlastito stanje ograničena i grešna stvorenja, da bismo pobijedili napast svemoći, koja nas zavarava da smo besmrtni.
U svojoj enciklici Laudato si Sveti Otac podsjeća nas na jednostavnu i veliku istinu: „Mi nismo Bog. “Poniznost je zato i poštenje prema samomu sebi, osjećaj za vlastitu mjeru, spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti. Kada prihvatimo tu istinu, tada dopuštamo da nas božanska milost preobrazi.
Svećenikov jednostavan način života, uvijek dostupan, predstavlja ga kao nekoga tko je vjerodostojan u očima ljudi. Takav služi životu,hoda srcem i brzinom siromašnih. Istina, svećenici nisu posvećeni da budu „superheroji“, ali su pozvani da budu gostoljubivi, umjereni, uljudni, strpljivi i dobra srca. To je „osnovna gramatika“ Kristova službenika, kaže Sveti Otac.

Da Crkva u Africi, zalaganjem svojih članova, bude sjeme jedinstva među narodima i znak nade za taj kontinent.

ALELUJA! „Na tebi, Petre (na toj stijeni), sagradit ću Crkvu svoju, ni vrata je paklena ne će nadvladati.“ Božanska je to ustanova, pa se ne treba čuditi da je tako naglašen stanac kamen – stijena. Ustanova Crkve na Petru i apostolima u Isusovo je vrijeme bila nepoznata, ali suvremena. Za njega su sva vremena i svi vjekovi – suvremeni. Zato je Crkva današnja u suvremenom svijetu. Suvremenost Crkve proživljavat će se kao takva dok je svijeta i vijeka. Isusov zahtjev i zapovijed:  „Idite po svem svijetu…“ i danas dotiče mnoge, počevši od Jeruzalema, te ne može ostati statična, nego je dinamična i širi se po svem svijetu. Ni Afrika nije mogla izbjeći taj dar milosna pohoda Duha Svetoga, koji dolazi po Crkvi i po njezinim misionarima. Svaki misionar nosio je suvremenost Crkve svojeg doba onamo kamo je došao i gdje se susretao s čovjekom kojeg je Isus došao spasiti. To je spasenje dolazilo od ljudi za ljude, jer je Crkva zajednica pape, biskupa, svećenika, đakona i svih krštenika koji ju čine jednom, svetom, katoličkom i apostolskom. Zalaganje za takvo jedinstvo može biti sjeme i za one koji nisu u takvu zajedništvu. „Učinite sve narode mojim učenicima.“

Za liječnike i njihove humanitarne suradnike u područjima zahvaćenim ratom, koji ugrožavaju vlastite živote kako bi spasili druge.

„U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.“ (Hipokratova – Ženevska liječnička prisega)
 
Razmišljajući o molitvenoj nakani za travanj, koja je namijenjena za liječnike i njihove humanitarne suradnike na područjima zahvaćenima ratom, koji ugrožavaju vlastite živote da bi spasili druge, probudilo se u meni sjećanje na Domovinski rat i na vukovarsku bolnicu. Vukovarska bolnica, u kojoj nije bilo struje, vode ni lijekova, na koju su padale kiše granata, u kojoj nitko nije gledao je li ranjen Srbin ili Hrvat. Dan nakon pada Vukovara, grada heroja, pala je i vukovarska bolnica. Pala je ona koja je bila simbol humanizma i medicinske etike. Zgrada koja je svih mjeseci opsade pružala nadu i utočište, predana je 19. i 20. studenoga 1991. na upravljanje beogradskim liječnicima iz Vojne akademije. Pritom su mnogi požrtvovni liječnici, koji su mjesecima radili u nemogućim uvjetima, završili u logoru.