Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Listopad 2019.-piše don Ljubomir Galov  

Objavljeno | 10.10.2019.

Da dah Duha Svetoga pokrene novo misionarsko proljeće u Crkvi

Uzaludna je molitva za novi misionarski zanos u Crkvi ako iza svega nismo otvoreni poticajima Duha Svetoga. A svako otvaranje pojedinca poticajima Duha najprije u njemu samome potiče unutarnje obraćenje, a to obraćenje utječe na misijsku preobrazbu Crkve. Spremnost na stalno obraćenje omogućava ispravan uvid u izazove današnjeg svijeta, prepoznavanje najboljih modela za naviještanje evanđelja te jedino obraćenje omogućava Duhu da ispuni evangelizatora. Naša je sreća što se s Duhom ne može gospodariti. On uvijek izmiče svakomu ljudskom zakonu. Upravo zato se čovjek može vratiti autentičnu odnosu prema Duhu, koji se najintimnije očitovao nama ljudima u propovijedanju i životu Isusa iz Nazareta.
Procjena „proljetnog“ vremena u Crkvi može biti varljiva, jer ovisi koji je kut gledanja i tumačenja života Crkve. Budući da Duh Sveti uvijek vodi Crkvu, Crkva je u trajnu „proljeću“. Na pitanje koja je najveća potreba Crkve danas, papa Pavao VI. je odgovorio: „Zato što Duh Sveti oživljava i posvećuje Crkvu, on je njezin božanski dah, vjetar u njezinim jedrima, počelo njezina jedinstva, unutarnji izvor njezine svjetlosti i snage, njezina podrška i utjeha, izvor njezinih karizma i pjesama, njezin mir i radost, zalog i preduvjet njezina blaženoga i vječnog života.“ Papa Pavao VI. pozvao je cijelu Crkvu da produbi proučavanje Duha Svetoga i da mu se poslušnije podlaže, što je sastavan dio neophodna ispunjenja svega onoga što je započeo II. vatikanski sabor. Budući da je veoma siromašno ispunjeno, barem što se tiče Crkve u Hrvata, ono što je Koncil započeo, to je znak i siromaštva Duha u životu Crkve našeg vremena.
Ipak, budući da je Crkva u stalnu „proljeću“, nema očajavanja. Gospodin, raspeti i uskrsnuli, uvijek iznova, po daru Duha daje ohrabrenje za puninu života u radosti. Prije 100 godina papa Benedikt XV. u enciklici Maximum illud, nakon kriznih vremena u misijskom poslanju Crkve, pokušao je osloboditi misijsko djelovanje od povezanosti s idejama i želja pojedinih država iz kojih su misionari dolazili. U naše vrijeme, nakon II. vatikanskog sabora, a pod snažnim djelovanjem trojice papa, Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, uočljiva je nova snaga Duha Svetoga u evangelizaciji naroda. Zanimljivo je da na svojim apostolskim putovanjima papa Franjo stavlja naglasak na izvaneuropske narode, tj. naglasak je na učvršćivanju braće i sestara u vjeri u pojedinim državama gdje su u manjini, a istovremeno po susretu s njima šalje poruku nade i ohrabrenja svim žiteljima zemlje koju pohodi. Benedikt XVI. pokušao je snažnim intelektualnim govorima iznova približiti Kristov nauk europskim narodima (reevangelizacija). Premda su Benediktovi govori briljantni, Europa za njih nije baš plodno tlo, jer je očito previše zagorila u bezboštvu. Utjecaj materijalizma prevelik je uteg i vuče prema dnu. Međutim Krist nam je pokazao, a snagom Duha omogućava nam i zaron u nepregledne tamne dubine, da bismo donijeli svjetlo radosti i topline svojoj braći i sestrama. Na to su pozvani i to čine misionari. Premda u očima svijeta sve to nekada izgleda ludo, kršćani su i tako pozvani imati kvalitetnu „dioptriju“, tj. promatrati i pristupati svijetu oko sebe očima neba.
Crkva nikada ne smije stajati na mjestu. Kad se otvori djelovanju Duha Svetoga, ona postaje dinamična, djelotvorna; postaje nezaobilazan temelj promišljanja današnjeg svijeta.
Za kraj neka nam posluže riječi Tončija Matulića iz knjige Nevjera i vjera u četiri oka: „Lakše je kročiti utabanim stazama konformizma i čekati da se svijet vrati u krilo Crkve. Da se tom logikom vodio Bog, nikad ne bi poslao svoga Sina Jedinorođenca da nas otkupi niti bi apostoli imali razloga krenuti na put evangelizacije naroda.“


Povratak